Prof. dr. Vojislav P. Nikčević CRNOGORSKI JEZIK
III. CRNOGORSKI PRAVOPISI
U dukljanskom periodu crnogorskog jezika u primarnoj službenoj upotrebi je bila kodifikovana književnostandardna, zvanična norma važeća za latinski jezik i abecedu. A kako je izgledala sekundarna kodifikovana norma crnogorskoga književnog jezika u tome istom periodu mi danas možemo samo da naslućujemo, jer se nije sačuvao nijedan njegov izvorni tekst u osnovi pisan mjesnijem jezikom dukljanskijeh Slovena. Biće da je norma toga književnog jezika pravopisno bila regulisana slično kodifikatorskijem normativima onijeh slovenskijeh naroda koji su se u ravni standardne upotrebe koristili svojijem govornim jezicima i latinicom. Takvi su na primjer hrvatski, slovenački, češki, slovački i poljski jezik. Teško se domaća riječ iskazivala stranijem pismima.
U toku trajanja zetskog perioda (1183-1360) na snazi je bio pravopis staroslovenskog jezika zetske (crnogorske) redakcije (recenzije), pod uticajem A. Belića u filološkoj i lingvističkoj literaturi najčešće neosnovano zvanoj tzv. "zetsko-humskom" redakcijom ili recenzijom. Njegov tip predstavljao je smjesu jezika makedonskijeh Slovena iz okoline Soluna i našega govornog jezika, u Zetu uveden za potrebe širenja pravoslavlja pod nemanjićkom vrhovnom upravom u doba trajanja srpske dominacije nad njom. Drugim riječima, lingvistički tip o kojemu je riječ nije bio ništa drugo do staroslovenski jezik artikulisan na zetski (crnogorski) način u novonastalijem društveno-političkim i kulturnim prilikama.
U predvukovskome periodu (od 1360. god. do početka tridesetijeh godina XIX stoljeća) dolazi do zaokreta od staroslovenskoga jezika zetske redakcije kao obrednog, liturgijskog jezika, prema upotrebi crnogorskog jezika. U tome veoma dugom periodu ponovo se u književnoj upotrebi koristi njegov govorni realizacijski oblik, isto onako kao što je široko upotrebljavan i u ranijemu, dukljanskome periodu. Naravno, uporedo s njim u Crnogorsko-primorsku mitropoliju ostao je i dalje da se koristi crkvenoslovenski tip jezika kao oponent svjetovnome narodnom liku jezika.
S obzirom na to da u Crnu Goru, navlastito od vremena dolaska Turaka u XIV vijeku, nije bilo škola, izuzev osnovnijeh manastirskijeh u koje su budući svještenici učili samo elementarnu pis- menost, čitanje i pisanje, da u nju nije bilo visokoučenijeh ljudi i lingvističke literature normativ- noga karaktera, pravopisa, gramatika, rječnika, kojima se utvrđuju pravila čitanja i pisanja, sasvijem je prirodno što se za sve vrijeme trajanja predvukovskog perioda pisalo onako kako se govorilo.
Pisani jezik u tome dugom periodu razvijao se i formirao zavisno od govornog jezika, spontano prirodno i jedinstveno, nekonvencionalno, koliko su to dozvoljavale neprimjerene mu i neadek- vatne ćiriličke i latiničke grafije, do njihova potpunog izjednačavanja, poistovjećenja. To je jedno od temeljnijeh načela po kojima se crnogorski standardni jezik razlikuje od mnogijeh drugih književnijeh jezika, što ga u odnosu na te jezike čini specifičnijem, osobenim. U stvari, Njegoševa maksima: "Ove gore ne trpe regule" ima svoju potpunu i odgovarajuću primjenu u spontano nastaloj samoregulaciji dva realizacijska pojavna vida crnogorskog jezika: podudar- nosti upotrebne (uzusne) norme njegova govornog oblika s nekodifikovanom književ- nojezičkom normom pisanoga jezika na koju je tokom vremena postepeno izvršena standardizacija crnogorskoga književnog kao tzv. folklornoga koiné tipa jezika.
U tome procesu primarnu, presudnu ulogu imala je izuzetno razvijena crnogorska usmena književnost u svijem žanrovima i vrstama, stvarajući na relativno malome geografskom prostoru interdijalektalni ili naddijalektalni tip jezika (koiné). Na taj način je norma usmenosti iz te književnosti postala obrazac, nekodifikovana norma pismenosti u crnogorskome standardnom jeziku i njegovoj pisanoj literaturi. Zapravo kao što je crnogorsko tradicionalno običajno pravo bilo podumijenta kodifikovanoga građanskog prava na daleko čuvenoga Opšteg imovinskog zakonika za kneževinu Crnu Goru Valtazara Bogišića (1888), tako je isto govorni tip jezika sadržan u lingvističkom modelu crnogorske usmene književnosti postao fundamentalna osnova do genijalnijeh umjetničkijeh visina tvorački realizovanome crnogorskom književnome jeziku u Luči mikrokozma (1845), Gorskom vijencu (1847) i Lažnome caru Šćepanu Malom (1851) Petra II Petrovića Njegoša.
Prvo teorijsko nastojanje pravopisnoga kodifikovanja crnogorskog jezika izvršio je dr Ivan (Antun, Gašpar) Nenadić (Perast, 1723-Dobrota, 1784). Na podlozi kompleksno sprovedene analize Nenadićeva manifesta o jeziku i pravopisu iz njegova Nauka krstjanskog (1768) u kon- tekstu niza pitanja istoriografske, lingvističke i književne naravi koje je pokrenuo, što se odnose ne samo na Boku njegova doba nego uopšte i na Crnu Goru, u zaključku sam kazao da pojava toga manifesta ima prvorazredni značaj za pravilno poimanje i naučno interpretiranje povijesti crnogorskog jezika. Takav njegov značaj na tome planu ogleda se u prvome redu u činjenici što je Nenadić prvi u našu zemlju istakao potrebu izrade pravopisa zasnovanog na fonološkome načelu, u skladu sa zahtjevom "da se lašnje može štjeti kako se govori, a da se izgovara onako kako se i štije". Tako je postupio stoga što je u njegovoj rodnoj Boki i široj Crnoj Gori na tome istom načelu u toku minulijeh stoljeća spontanom prirodnom standardizacijom formiran književni jezik Crnogoraca. Tek će pedeset godina nakon Nenadića, na istome fonološkom prin- cipu i prvashodno na crnogorskoj književnojezičkoj osnovici od koje je i sam polazio, Vuk Stefanović Karadžić u Srpskome rječniku iz 1818. godine teorijski utemeljiti svoj i Daničićev tip "srpskoga" standardnog jezika. Fonološko načelo koje je dr Nenadić zastupao, posredstvom novog pravopisa i Karadžić-Daničićeva modela književnog jezika, saglasno s njegovom kodifikovanom književnom normom "općena pravilnost", biće službeno i praktično odobreno tek sto godina poslije objavljivanja Nauka krstjanskog, tj. godine 1868, kada je ukinuta i pošljednja zabrana Vukove reforme i njegov pravopis uveden u srpske škole.
Prvi pokušaj pravopisne kodifikacije crnogorskog jezika za školske potrebe uradio je obrazovani Mostarac Dimitrije Milaković (1805-1858) u Srbskoj grammatici, sastavljenoj za crnogorsku mladež (Cast prva, Cetinje 1838). Iako je bio pristalica Karadžićeve filološke teorije, oličene u geslu: "jedan jezik (srpski) = jedan narod (Srbi)", Milaković je smatrao da Crnogorci postoje i kao poseban, crnogorski narod, koji pošeduje i svoj, crnogorski jezik. Šljedstveno ovome, on je u svoju Grammatiku ustrojio obšta i osobita pravila, dvije norme: glavnu u okviru obštih pravila, što znači kodeks za sve "Srbe" (= štokavce), i posebnu u sklopu osobitijeh pravila, koja obuh- vataju specifične crte što odstupaju od standardnoga jezika Crnogoraca, koji je bez ikakvoga is- torijskog osnova svrstao u hercegovačko narječje, uključio u osobita pravila, koja predstavljaju kodifikovanu normu književnoga jezika Crnogoraca, izvedenu "po ovdašnjem običaju govorenja".
Budući da Milakovićev tip standardnog jezika namijenjenog Crnogorcima sadrži opšte i posebne srukture iz internacionalnoga i crnogorskog nacionalnoga lingvističkog sloja, sa sigur- nošću se može tvrditi da ga je uspješno kodifikovao. To je uradio bolje od svijeh docnijih kodifikatora jezika koji su bili opterećeni etničkijem i jezikoslovnim unifikatorskijem idejama i opredjeljenjima, jer su kodifikovanu normu književnog jezika jedino temeljili na opštem, ispol- javajući pri tom izrazitu tendenciju koja je išla za brisanjem svijeh razlika u njegovome poslov- nom (administrativnome), naučnome i publicističkom stilu. Drugim riječima, i pored toga što je u osobita pravila uključio samo manji broj crnogorskijeh jezičkijeh specifičnosti, Milaković je ovi posao, gledao teorijski, načelno, valjano obavio upravo zbog toga što je polazio od činjenice da su Crnogorci i samosvojan narod koji pošeduje vlastiti jezik. Tako je izbjegao upotrebu bilo kakvijeh termina što imaju diskriminatorski karakter; u svoju kodifikaciju standardnog jezika Crnogoraca opšte i posebno je tretirao ravnopravno. Na taj način se približio njihovoj praksi iz- jednačavanja nekodifikovanoga književnog jezika s mjesnijem govornijem jezikom, tj. svojevrsnoga tipa sačinjenog od najranijega pismenog i pisanoga jezika čija se standardizacija u prošlosti vršila spontano stoljećima i u drugoj polovini XVIII vijeka već rezultirala definitiv- nijem prerastanjem pisanoga jezika u nekodifikovani književni jezik. U stvari, Milakovićeva kodifikacija se i pojavila kao rezultanta velike zrelosti i duge razvojne tradicije toga tipa jezika".
Uprkos tome što je Vuk Karadžić prije i poslije početka tridesetijeh godina XIX stoljeća u Crnu Goru imao velik broj pristalica, šljedbenika i nastavljača njegove reforme, pa čak među njima dvojicu književnika, najvećijeh Crnogoraca, Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, nekodifikovani crnogorski standardni jezik se manje-više sve do školske 1863/64. godine razvijao na tradicional- nijem osnovama. Srpski književnik Ljubomir P. Nenadović je prvi put došao u Crnu Goru 1857. godine i tom prilikom je našao da je u crnogorske škole iz pedesetijeh i prve polovine šez- desetijeh godina jezik "crnogorski; u mnogome različan... od onoga priznatog, lepog jezika, na kom je biblija prevedena (misli se na Vukov "srpski" književni jezik - V. N.). Govorio sam jed- nom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kom se dosada najviše pisalo i radilo, ostaće za svagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao dosada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika (crnogorskoga i srpskog književnog jezika V. N.) biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši; samo napominjem: da bi, za ljubav književnoga jedinstva, trebalo da manjina pristupi većini; i da svi koji jedno srpsko ime na sebi nose (ovde će se Crnogorci smatraju "Srbima" na bazi iden- tifikovanja srpskog imena s istočnijem pravoslavljem - V. N.) počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju nisu nimalo skloni tome. Oni vele: mnogo je lepše i običnije kazati: 'lijepa, bijela, sijeda kosa u deda'; nego: 'lepa, bela, seda kosa u deda'".
Poznato je da su Srbi i Hrvati sredinom prošlog vijeka ispoljavali težnju da se ujedine u književnom govoru. Godine 1850. sastaju se u Beču Hrvati: L. Kukuljević, D. Demetar, I. Mažuranić, V. Pacel, S. Pejaković, Srbi: V. Karadžić, Dj. Daničić i Slovenac F. Miklošič. Tada, najviše pod Vukovijem uticajem, zaključuju da "jedan narod jednu književnost treba da ima", da "ne valja miješajući narječja graditi novo..., nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik", da "nije moguće pisati tako, da bi svak mogao čitati po svojem narječju". Stoga smatraju "da je najpravije i najbolje primiti južno narječje, da bude književno", tj. ijekavski govor. Mjesto e treba pisati ije, je; glas h de mu je po etimologiji mjesto, ali ne i u genitivu imenica množine; samoglasno r valja pisati bez popratnijeh znakova. Zaključke bečkoga Književnog dogovora sažeo je Karadžić u Glavna pravila za južno narječje.
U periodu od 1864. do 1918. godine počinje kontinuirano sprovođenje zaključaka bečkoga Književnog dogovora sadržanijeh u Glavnim pravilima za južno narječje, uvođenje Karadžić- Daničićeva "srpskog" standarda u nastavu cetinjske škole, u cetinjskome kalendaru i almanahu Orlić (od 1865) i periodičnijem publikacijama. Nastojanjem J. Sudenčića, izvanjca B. Novakovića, J. Pavlovića i ostalijeh u crnogorsku kulturu i prosvjetu postepeno, veoma sporo se zvanično uvode Vukov fonološki pravopis, Mrkalj-Karadžićeva reformisana ćirilica i Gajeva latinica (prvo u Orliću), direktno i preko Vukovijeh šljedbenika - Dj. Daničića, J. Boškovića, S. Novakovića i J. Živanovića. To se postiže posredstvnom naučnijeh dijela filološkog karaktera i gramatika namijenjenih školskijem potrebama. Od naznačenog vremena u crnogorski književni jezik počinje da se ukršta staro i novo, pa čak i da se sukobljava. Tokom vremena na Cetinje se sve više štampaju novom ćirilicom i Vukovijem pravopisom beletristička djela izvanjaca i Crnogoraca. Započeo je proces planskoga, sistematskog potiskivanja, arhaizacija crnogorskijeh primarnih jezičkijeh osobina iz 2. sloja oblicima Karadžićeve "općene pravilnosti" koji su do tada u govornome, odnosno standardnom jeziku Crnogoraca kao njihovi dubleti mahom bili dijalek- tizmi ili provincijalizmi. U stvari, zbog teorijski i deklarativno promijenjene etničke osnove, ušljed Vukove kodifikovane norme utemeljene na novoj, opšteštokavskoj koncepciji, tj. na pos- tulatima koji su fundirani na apstraktnoj upotrebnoj normi, sada su njihove uloge promijenje: ranije sekundarne crte postaju primarne, a primarne se tretiraju sekundarnima. One se pos- tepeno, kao provincijalizmi i dijalektizmi, isključuju iz književne upotrebe. U djelima literar- nijem, umjesto ranije neutralne, sada dobijaju samo stilsku vrijednost. Krupne promjene donosi kodifikovana književnojezička norma, koja se više ne oslanja na crnogorsku tradicionalnu uzus- nu normu. Nalazi se izvan prirodno konstituisanoga bića crnogorskog naroda, pa samim tijem i njegova jezika, uglavljena je upravo tako kao da su gotovo svi južnoslovenski (= štokavski) narodi jedna nacija koja se služi samo jednijem (srpskim) narodnijem i književnijem jezikom.
Tako je bilo u prijelaznome i vukovskom periodu.
U međuratno doba, shodno politici socijalnoga i nacionalnog ugnjetavanja Crnogoraca, dolazi do prinudnog brisanja, denacionalizacije i asimilacije karakteristika njihova standardnog jezika. Zvanično i nezvanično prodiru ekavizmi i dr. oblici iz srpskog jezika u crnogorsku ad- ministraciju, nastavu, udžbeničku literaturu i u periodične publikacije. Belićevijem Pravopisom Srpskohrvatskog Književnog jezika (Beograd 1923, drugo, prerađeno izdanje 1929. i treće, popravljeno izdanje 1934) iz crnogorskoga književnog jezika odstranjene su posebnosti: likovi tipa ćerati, ćešiti, českota, ded, delo, devojka, življeti, trpljeti, grmljeti, svrbljeti, rječca god, gode, oblici pridjevsko-zamjeničke tvrde o deklinacije: -ijem, -ijeh, -ijema (tijem, tijeh, tijema, žutijem, žutijeh, žutijema, koji su zamijenjeni do tada slabo frekventnijema u crnogorskome govornom jeziku kraćijem oblicima: tih, tim, tima, žutim, žutih, žutima), velik broj leksema, frazeologizama i dr. Crnogorski jezik se, u skladu sa zvaničnijem tumačenjem što negira postojanje Crnogoraca kao samosvojnoga naroda i nacije, odnosno službeno propagira da oni nijesu ništa drugo do etnička grupa "srpskog plemena", tretira i u lingvistici i filologiji interpretira kao "južni govor (dijalekat) sprskohrvatskog jezika". Nerazumljivi izrazi i oblici iz srpskog jezika ušli su čak i u bukvare: svet (svijet ili svetac?), jege (?!), šarage, (?!) i sl. I od Crnogoraca je malo ko tada pisao ijekavski. Ekavski su pisali ne samo crnogorski pisci koji su literarno izrazitije obilježili svoju epohu (Risto Ratković, Dušan Đurović), nego u početku i brojni književnici iz pokreta tzv. socijalne literature. Ekavizira se čak Gorski vijenac i toponomastika.
Crnogorski književni jezik i u periodu socijalističke izgradnje, do 1960. godine, razvijao se zavis- no do narodnosnijeh i jezikoslovnijeh koncepcija A. Belića, sadržanim u njegovom Pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika iz 1950. i lingvističkijem djelima normativnog karaktera utemeljenijem na tome Pravopisu. Na taj način su i ovijem Pravopisom, odnosno normativ- nijem djelima u skladu s njim radenim, crnogorske jezičke posebnosti iz 2. i 3. sloja stavljene van zvanične književnojezičke norme. Drugijem riječima, izvlačeći iz imena jezika njegov sadržaj, proglašavajući spomenute posebnosti dijalektalnijem i pokrajinskijem oblicima, i pos- lijeratnom kodifikovanom normom isključene su iz standardne sfere upotrebe. Istina, za razliku od Belićevijeh pravopisa tzv. "sh. jezika" iz međuratnoga perioda, Pravopisom iz 1950. godine ravnopravnije su tretirani ijekavski izgovor i crnogorska leksika. No, i pored toga, njegov način postupanja bitno je uticao da crnogorski standardni jezik i u ovome periodu gubi svoje preos- tale strukturne odlike.
Godine 1953. Letopis Matice srpske iz Novog Sada pokrenuo je Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa. Poslije prikupljenijeh odgovora, Redakcija toga časopisa je od 8. do 10. XII 1954. s anketiranim organizovala sastanak u Novom Sadu. Na njemu su donešeni Zaključci Novosadskog dogovora. Učesnici sastanka su povjerili Matici srpskoj iz Novog Sada i Matici hrvatskoj iz Zagreba da u duhu tijeh Zaključaka sačine zajednički pravopis. Crnu Goru tada niko nije zvanično zastupao. Dvije Matice su izradile Pravopis srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga književnog jezika. Stupio je na snagu 1960. U 1. tačci Zaključka se veli: "Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim"10. Prema tome, i ovom prilikom su Crnogorci, Srbi, Hrvati i Muslimani (koji se i ne spominju u Zaključcima) tretirani tako kao da čine samo jedan narod ("Srbohrvate/Hrvatosrbe"), koji pošeduje jedan narodni i književni, "srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik", i to s jedinstvenom upotrebnom i kodifikovanom književnom normom. A to uistinu nije tako.
Primjenom novog Pravopisa iza 1960. nastavljena je da se sprovodi do dana današnjega unifikacija standardnog jezika na način kako se to radi u toku više od sto potonjijeh godina. Čak se i jezik najvećijeh crnogorskih pisaca: Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, S. M. Ljubiše i M. M. Popovića i u naše doba proglašava neknjiževnijem, provincijalnim i dijalektalnijem. I naj- novijom novosadskom kodifikacijom crnogorske specifičnosti su stavljene van oficijelne književ- nojezičke norme. Time se objektivno pokazuje i dokazuje da Crnogorci imaju svoj standardni jezik. Zbog Karadžićevijeh i njegovih šljedbenika i nastavljača pogrješnijeh etničkih i lingvis- tičkijeh koncepcija prouzrokovanih primjenom filološke i monogenetske teorije razvitak crnogorskog jezika od 1864. pošao je u suprotvnome smjeru od stanja u kojemu ga je zatekao Ljubomir P. Nenadović. U naše vrijeme on je doveo do gotovo potpunoga uništenja njegova standardnoga realizacijskog oblika.
Pravopisom iz 1960. i lingvističkijem normativnijem djelima s njim usaglašenim crnogorski književni jezik se razara uprkos tome što njegove osobine izriču posebne sadržaje. One su stoljećima efikasno izražavale crnogorski način života, mišljenja i ošećanja, duhovnu konstituciju Crnogoraca, njihovu etiku i estetiku, pogled na svijet, ukratko - bile su zasnovane na zakonitostima crnogorskoga razvoja i kao takve, u najvećemu broju slučajeva, pravilno funkcionisale. Na njemu su stvorena i Njegoševa genijalna djela.
Sve su to bili glavni razlozi kojima sam se rukovodio kad sam na naučnome skupu o prošlosti Crne Gore u diskusiji zastupao gledište o tome da bi takdvu praksu što prije trebalo prekinuti uspostavljanjem kodifikovane književne norme u skladu s interdijalektalnijem sadržajima u govornom jeziku Crnogoraca¹2. A to znači da se nameće prijeka potreba izrade Crnogorskog pravopisa koji bi obezbjedio da naš standard poprimi obličja što ih je imao do 1864, tj. da se približi crnogorskome govornom jeziku kao svojemu podumijentnom obliku na način kako su opstojali u jeziku Petra I i Petra II.
Razumije se, taj novi standard valjalo bi da bude kodifikovan tako da u njemu postoji koegzis- tentna ravnoteža između opštega, internacionalnog, i posebnoga, nacionalnog, što će reći između sadržaja iz 1. i 2. jezičkog sloja, da se iz njega odstrane sve vještačke, neprirodne strukture i sistemske jedinice koje je sam život kao arhaizme odbačio, s jedne, i da se priznaju svi u nj spontano dospjeli uticaji za pošljednjih više od sto godina, s druge strane. To je naš dug prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tako rade svi kulturni i civilizovani narodi i nacije na kugli zemaljskoj. Među slovenskim narodima i nacijama svojijeh pravopisa još uvijek nemaju samo Crnogorci i Muslimani. Razlog za to leži u činjenici što se oni ne priznaju kao samobitni et- nikumi. Zato izrada pravopisa crnogorskoga kao etnički ali ne i lingvistički posebnog jezika predstavlja jedan od bitnijeh elemenata takve verifikacije Crnogoraca. I u njihovome slučaju, za to odista postoje valjani istorijski razlozi. Uostalom, na takav isti način opstoje i svi ostali slovenski jezici, to jest kao varijantno polarizovani pojavni oblici jednog te istoga, nejedinstvenog praslovenskog lingvističkoga sistema kao njihova zajedničkog prototipa iz kojega su se svi ponaosob razvili na poseaban način kao etnički samorodni jezici.
(Nastaviće se)
__________________________
Ovo je dijelom odlomak iz jedinice Crnogorci - Jezik koju sam svojevremeno sačinio kao radnu verziju za 2. izdanje Enciklopedije Jugoslavije (tj. za potrebe njezine Redakcije za SR Crnu Goru u Titogradu). Ta je jedinica docnije, s mojom dozvolom, široko korišćena kao osnova za izradu i drugijeh njezinih neobjavljenih verzija od strane nekih autora u dugoj i teškoj proceduri oko usvajanja jedinice za štampu. Otuda sličnost među njima.
1 U prvoj rečenici objavljene jedinice Cmogorci - Jezik u 2. izdanju Enciklopedije Jugoslavije, 3, Crn - D, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb 1984, 58, stoji:"Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski" Očevidno je da je ova formulacija protivurječna u sebi i nesaglasna sa konstatacijom u istoj jedinici: "Srpskohrvatski je još i jezik Hrvata, Muslimana i Stba: Iz ovoga proizilazi kao da su jezik crnogorskoga naroda od njega preuzeli Hrvati, Muslimani i Srbi. To, međutim, ne odgovara stvarnom poretku pojmova. Niko ni od koga nije preuzeo svoj narodni jezik. Neosporno je da sva ta četiri naroda tvore širu dijalekatsku zajednicu, ali ona etnički nije srpskohrvatska i nadnacionalna. To je imao na umu i prof. dr Rikard Simeon kad je u Enciklopedijskome rječniku lingvističkih naziva, II, P-Ž, Matica hrvatska, Zagreb 1969, 421, napisao da tu istu zajednicu sačinjavaju samobitni nacionalni jezici: hrvatski, srpski, crnogorski". Etnička samosvojnost jezika je tu ipak odlučujuća.
2 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I, A-O, 185. U knjizi Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi, Obod, Cetinje 1978, 239, nap. 64, napisao sam i na konkretnijem primjerima pokazao kako u lingvis- tičkoj literaturi, u pogledu imenovanja crnogorskih govora, vlada velika neujednačenost i zbrka, da se rijetko mogu naći dva autora koji upotrebljavaju istu terminologiju, čak je pojedini proučavaoci jezika u toku života i sami po nekoliko puta mijenjaju. Uz to sam još kazao da njihova terminologija datira čak od vremena turskih i dr. ad- ministrativnih podjela naših teritorija, upravo je uglavljena na njima. Nakon ove kritike i akademik Josip Hamm. Crnogorsko t, d+ jat >ć, d. Crnogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavan- ju, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 12, Odjeljenje umjetnosti, Knjiga 3, Titograd 1984, 80-81, izrekao je oštru kritiku na račn termina "zetsko-južnosandžački" govori istovremeno zamjerajući dijalektolozima što umjesto njega ne upotrebljavaju odgovarajući naziv crnogorski govori. Mato Pižurica, Predstavljanje javnosti knjige "Crnogorski govori rezultati dosatašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavanju (Izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Naučni skupovi, knj. 12, Titograd 1984), Glasnik Odjeljenja umjetnosti. Knjiga 6, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd 1985, 302-304, u vezi s Hamovim zalaganjem za upotrebu termina crnogorski govori, prvo izjavljuje da naši dijalektolozi nijesu zadovoljni postojećim terminima, što pokazuje njihovo nabrajanje i činjenica da se gotovo svi javljaju u "opticaju". Po njemu, pitanje nije tabuirano niti, pak, njegovo rješenje konačno. Za svoju tvrdnju se poziva na pisanje Pavla Ivića o spor- nome terminu. "Svi dosad predloženi nazivi za taj dijalekt imaju osetni nedostatak. Potreban je dvočlani naziv koji bi odgovarao tipičnim nazivima jedinica istog ranga (kosovsko-resavski, šumadijsko-vojvođanski, pa i istočnoher- cegovački i mladi ikavski)". U produžetku Ivić obrazlaže u čemu su sve nedostaci naziva "zetski", "zetsko-sjenički", "zetsko-južnosandžački", "zetsko-gornjopolimski" i "zetsko-lovčenski". Poslije ovoga Pižurica izričito veli:"Pred- loženi termin 'crnogorski nije prihvatljiv iz jednostavnog razloga što on neizbježno asocira na cjeloviti teritorij SR Crne Gore, a njega, kao što se zna, dijeli na gotovo dva jednaka dijela jedna od najmarkantuijih dijalekatskih meda na cijelom štokavskom prostoru (Zetski je pogodniji u nazivu zato što je neodređeniji, pa iako prostorna asocijacija nije jasna nije bar pogrešna). Onaj dijalekat koji ne bi bio (i nazivom) označen kao 'crnogorski značilo bi to da ne pripada Crnoj Gori. Iz tih razloga ovoj ideji ne treba pridavati zle primisli, još manje plaširi se ozbiljne zloupotrebe, jer bi upravo on protivurječio nastojanjima da se homogenizuje dijalekatski pejzaž prema današnjim administrativnim granicama." Pižurica ovako piše i pored toga što ga demantuje ne samo Ivić citatom koji je sam naveo nego još i naslov zbornika Crnogorski govori što ga je javnosti predstavio. Uz to, moralo bi mu biti poznato da se crnogorski govori zbilja ne mogu dijeliti na dvije pole, usljed toga što najvećim dijelom zaista tvore opšti, nad- Mitra Pešikana iz istog broja Glasnika Prilog kartografskoj obradi crnogorskih govora (177-190) i Uz zbornik "Crnogorski govori" (191-196). Pešikan demantuje Pižuricu i kad neodgovorno razbija teritorijalni integritet SR karaktera crnogorskog jezika, sam ga M. Peškin verifikuje kad konstatuje da bismo se, možda, mogli "i poviše služiti dijalektalni tip jezika. To se ne može činiti čak ni po akcentima, jer oni u istijem govorima variraju od dvak- cenatskog do četvoroakcenatskog sistema. U pogledu vještačke podjele Pižurici ništa ne mogu pomoći ni dva članka Crne Gore tvrdeći da crnogorski severozapadni govori pripadaju istočnohercegovačkom dijalekatskom tipu na bazi turske okupacije i pripadnosti ranijoj kratkotrajnoj zemlji hercega Stefana Vukčića Kosače (Hercegovini, 1448- 1482) i još ranijemu Humu, oblasti koja se u daljoj prošlosti dosta dugo nalazila u sastavu dukljansko-zetske države. On čak pojam istočnohercegovački kao naziv kojim se imenuje stvarna istočna Hercegovina stavlja pod navodnike (179-180) Pored mnoštva drugijeh dokaza, Pešikana ilustrativno pobija toponim Mala Crna Gora, selo u žabljačkoj opštini pod Durmitorom, koji je takvo ime dobio zato što postoji i velika Crna Gora kao geografski i državno-pravni pojam što obuhvata isto selo i sve severozapadne crnogorske govore. A što se tiče interdijalektalnog terminom naddijalekar" (185).
3 Primjeri su uzeti iz Rečnika uz Celokupna dela Petra II Petrovića Njegoša, III izdanje, knjiga sedma. Sastavili: Mihailo Stevanović (od A do O) i Radosav Bošković (od O do Š) uz surandju Radovana Lalića, Beograd 1974. Potvrde crnogorskih leksičkih i frazeoloških posebnosti naročito su iskazane u velikome (dvotomnome) Rečniku jezika Petra II Petrovića Njegoša, knjiga prva, A-O, strana 608, i knjiga druga, P-S, str. 660, 17x24,5. Izradili: Mihailo Stevanović či saradnici: Milica Vujanić, Milan Odavić i Milosav Tešić, Vuk Karadžić, Narodna knjiga, Obod, Prosveta, Srpska akademija nouka i umetnosti, Srpska književna zadruga, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Beograd, Titograd, Cetinje 1983. U vezi s Rečnikom vidi i Vojislav P. Nikčević, "Provincijalizmi" i "dijalektizmi" u Njegoševu jeziku, Ovdje, godina XVI, br 178, Titograd mart 1984, 9-10 i Dr Vojislav Nikčević, Leksikografski poduhvat, Stvaranje, br. 4, Titograd 1984, 549-562
4 Vidi o jatu: Dr Vojislav P. Nikčević, Kompleks vranjinskih povelja (Povodom knjige Vranjinske povelje XIII-XV vijek Božidara Sekularca, Leksikografski zavod Cme Gore, Biblioteka Montenegrina 2, Titograd 1984), Spone, br. 1, Nikšić 1985, 111-116.
5 Nevenka Novaković Stefanović, ljekavske varijante forme u savremenoj crnogorskoj jezičkoj praksi, Radovi IX, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Sarajevo 1982, 64, argumentovano pokazuje da čak i danas "crnogorski ijekavizam ima i svoje specifičnosti koje ga odvajaju od druga dva tipa ijekavštine: nijesam, sio, srio, zrio, sjedjeti (sedeti), vrijedjeti (vrijedeti), mrzjeti, kisjeo (kišeo), prvjenstvo, sjekirati se (šekirati)".
6 Osim navedenih, potvrde nekijeh crnogorskih jezičkijeh osobina u onomastici iz etnografske i etnološke literature o Crnoj Gori i Crnogorcima donijeću u završnome dijelu ovog poglavlja.
7 Vidi: Dr. Vojislav Nikčević, Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi, Obod, Cetinje 1978, 128-136
7a O karakteristikama iz svijeh triju jezičkijeh slojeva vidi i Dragoljub Majić, Starinske erte u govoru našeg krajit, Godišnjak nastavnika Podgoričke gimnazija, br. 4, kuj. IV, Podgorica 1933, 16-22.
8 Enciklopedija Jugoslavije, 3. Crn-Đ, 61.
9 Vidi: Hrvatski dijalektološki zbornik, 7, Razred za filologiju, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
1985, 25. U vezi s istim uporedi i: Dr Vojislav Nikčević, Problemske književne studije (Jože Pogačnik: Teme i dileme, Izdavački centar "Revija". Radničko sveučilište "Božidar Maslarić", Osijek 1986), Stvaranje, br. 3. Titograd 1987, 327-328.
10 Vojislav P. Nikčević, Značaj manifesta o jeziku i pravopisu Ivana Nenadića, Ovdje, br 210, 9, i br 211, 8-9, Titograd novembar i decembar 1986.
11 Cmogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavanju. Radovi sa naučnog skupa Titograd 12 i 13. maj 1983, Cmogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 12. Odjeljenje umjet nosti. Knjiga 3, Titograd 1984, 126-127.
12 Dr Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora. Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena. Fototipsko izdanje, Slovo ljubve, Beograd 1978, 770.
13 Isto, 780-781
14 Isto, 785
15 Isto, 8061
16 Isto, 839
17 Dr Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići, Piperi. Fototipsko izdanje, Slovo ljubve, Beograd 1981, 483, 489.
18 Boka (Antropogeografska studija) od popa Save Nakićenovića, Srpski etnografski zbornik, knjiga dvadeseta, Naselja srpskih zemalja, knjiga IX, Srpska kraljevska akademija. U Beogradu 1913, 861-863
19 Crnogorsko primorje i Krajina od Andrije Jovićevića, Beograd 1922, 259.
20 Dr Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, 875
21 Isto, 878
22 Isto, 879
23 Pop Sava Nakićenović, Boka, 857.
24 Isto, 859
25 Isto, 861
Dr Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići, Piperi, 499,
26
27 Isto, 511
28 Isto, 514
29 Dr Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, 780.
30 Isto, 792
31 Isto, 793
32 Isto, 821-822
33 Isto, 834
34 Isto, 849
35 Isto, 859
36 Isto, 871
37 Pop Sava Nakićenović, Boka, 842
38 Dr Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora. 780.
39 Isto, 788
40 Isto, 835. D(alibor) Bro(zović). Enciklopedija Jugoslavije, 3. Crn - D. 59, smatra da je u crnogorskom konsonantizmu karakteristična puna otvrdlost glasa či u vezi s time dosljedna opozicija afrikatskih parova ča (dt) i č. 3 (d). Kako mnogi istočnodinarski govori posjeduju u sistemu i glas a (dz) i kako je za tu zonu karakteristična potpunost u najnovijem jotovanju (uključujući ne samo devojka, ćerati nego i śekira, ižest, trplet, a i gotovo opšti proces rjere predstavlja takode svojevrsno jotovanje), naći će se u većini (crnogorskijch) govora kompletan dvanaestočlani inventar kontinuiranih i afrikatskih visokotonskih (akutskih) konsonanata sześźć šču, što je inače rijetkost u jezicima. jezici Glasovi s i 2 uklopili su se u sistem izašavši iz okvira jotovanja i našli su svoju primjenu u hipokoristicima, koji su inače posebno karakteriatični u istočnodinarskoj morfologiji (deklinacija zeko, Lubo, genitiv zeka, Luba, dativ zeku, Lubu)".
41 Pop Sava Nakićenović, Boka, 864,
42 Dr Jovan Erdeljanović. Stara Crna Gora, 844.
43 Isto, 879.
44 Dr Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići, Piperi, 331.
45 Isto, 879.
46 Ilustrativan primjer kako se izoglose u opštemu tipu ponašaju i u njegovijem govorima manje-više obilježavaju pretežnu rasprostranjenost očevidno pokažuje rad Sudbina vokalske grupe A+0 (al, 61) u govorima Crne Gore Draga Cupića, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, br. 6, 207-216.
47 Vojislav P. Nikčević, O postanku etnonima Dukljani, Zečani i Cmogorci, Ars, br. 3/4, Književna opština, Cetinje
1987, 100-111, i Prof. dr Vojislav Nikčević, Jezičko blago u Cmoj Gori kao izvor za istoriju naroda u zborniku radova Prošlost Crne Gore kao predmet naučnog istraživanja i obrade. Radovi sa naučnog skupa, Titograd, 26. i 27. aprila 1985, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 15, Odjeljenje društvenih nauka. Knjiga 7. Titograd 1987, 407-426.
1 Vojislav Nikčević, Jezički i književni značaj crkava i manastira s područja Skadarskog jezera u dukljanskom periodu, Skadarsko jezero. Radovi sa simpozijuma Titograd, 30. i 31. X i 1. XI 1980, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 9, Titograd 1983, 670, i Dragoje Živković, Istorija crnogorskog naroda (Od starijeg kamenog doba do kraja srdnjeg vijeka). Tom I, Cetinje 1989, 42-82.
2 Dr Vojislav Nikčević, O jeziku i pismu slovenskih originala legende Vladimir i Kosara Zečanina iz Krajine i Ljetopisa Popa Dukljanina, Stvaranje, br. 10, Titograd 1979, 1591-1603.
3 Dr Vojislav Nikčević, Periodizacija stare crnogorske književnosti, Zbornik radova profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta, br. 5-6, Nikšić 1982. 286-290.
4 Dr Stjepan Babić, Jezik, "Panorama", Zagreb 1967, 38.
5 D(alibor) Bro(zović), Crnogorci Jezik, Enciklopedija Jugoslavije 3, Crm Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb 1984, 61.
6 Počev od 1980. godine Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu izdaje II izdanje Enciklopedije Jugoslavije. Na početku svake od njezinih svesaka nalazi se Transliteracija nacionalnih ćiriličkih pisama na latinicu. Tu nažalost nema crnogorske azbuke, a ima bjeloruske, makedonske, ruske, srpske i ukrajinske ćirilice.
1 A. Belić, Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćiriličkih spomenika, Svetosavski zbornik, knjiga I. Rasprave, Srpska kraljevska akademija. Posebna izdanja, knjiga Gora u doba Nemanjića. Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd 1970, 95-111; Josip Hamm, Staroslavenska gramatika, Školska knjiga, Zagreb 1970, 197; Petar Đorđić, Staroslovenski jezik, CXIV. Društveni i istoriski spisi, knjiga 47, Beograd 1936, 253-276; Dimitrije Bogdanović, Književnost, Istorija Crne Gore, knjiga druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka. Tom prvi. Crna Matica srpska, Novi Sad 1975, 219.
2 Prof, dr Novica Vojinović, Sistem i jezik u crnogorskom Opštem imovinskom zakoniku, Stvaranje, br. 6, Titograd 1984, 799-806.
3 Vojislav P. Nikčević, Značaj manifesta o jeziku i pravopisu Ivana Nenadića, Ovdje, br. 211, Titograd decembar 1986, 9.
4 Vojislav P. Nikčević, Dimitrije Milaković kao lingvista, Ovdje, br. 198, Titograd novembar 1985, 11.
5 Sabrana dela Ljubomira P. Nenadovića, Beograd 1939, 876.877.
6 Dr Stjepan Babić, Jezik, "Panorama", Zageb 1967, 130.
7 Radivoje Šuković, Prve rasprave o cmogorskim udžbenicima materinjeg jezika i njihov značaj za čistoriju književnog jezika i literature, Zbornik radova povodom 140. godišnjice Njegoševe čškole iz 1834. godine, Cetinje 176, 233-245.
8 Dr Vojislav Nikčević, Vukova reforma jezika i pravopisa i Crnogorci, Obeležja, br. 1, Priština 1988, 28-29.
9 Vidi: Bogić Noveljić, Brisanje crnogorskog književnog jezika, Povodom pitanja školskih udžbewnika, Zeta, br. 14, Podgorica 1936, 3, i Bogić Noveljić, Cma Gora u školskim udžbenicima, Zeta, brč. 47, Podgorica 1937,3.
10 Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika sa pravopisnim rečnikom. Izradila Pravopisna komisija, Matica srpska - Matica hrvatska, Novi Sad - Zagreb 1960, 7.
11 Dr Vojislav Nikčević, Neke osobine jezika Marka Miljanova u odnosu na Njegošev i Vukov tip književnog jezika, Obeležja, br. 6, Priština 1989, 181-201.
12 Prošlost Crne Gore kao predmet naučnog istraživanja i obrade, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 15. Odjeljenje društvenih nauka. Knjiga 7, Titograd 1987, 541.
\**
Izvor: Elementa montenegrina: Crnogorski jezik: hrestomatija, Volume 1, 1990.
https://preview.redd.it/aop4g2dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=ecd65ae381ba128dd6eaf70131e22f24b2e990e5
https://preview.redd.it/8fb9q1dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=430c3fed9543a10434169d7fb1c44783ddc72d5b
https://preview.redd.it/sr71c2dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=082241aef1562dd8906581ca4c3744d455d1a31e
https://preview.redd.it/v8mkh4dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=8d63a314aa2ac0cf687a12c5896b8419deda4433
https://preview.redd.it/u4b5p3dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=2ed73bafadb0d23c9e367b1c79d2557fad862d34
https://preview.redd.it/byei42dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=1b802a6b7d91e861c25e78ca9448dc2572da8e51
https://preview.redd.it/0sfncedfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=0ce44dff2ab44f7b4477795fd9369358aae2b071
https://preview.redd.it/dfbaccefyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=021cc102f40344ff6eb440dceb7f2a74a27ed865
https://preview.redd.it/xrfoo8efyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=5dacbaf9a38c0105768f8b34321e23f553bc7107
https://preview.redd.it/k37om9efyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=2a7af61e4fac9add7b15f10c65dc945730cbef30
https://preview.redd.it/0mnin3dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=3a7322192a3bbd0accf875dba45e72cc9ef87e34
https://preview.redd.it/4jbh82dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=274f5cb859ae3aa0cc7ffb4783b3c8312be05b56
https://preview.redd.it/fvnyv3dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=486688aa6c6a7b5c158ab46c1414a935e542a832
https://preview.redd.it/kzkbp8efyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=b14b928dc22d3689b5766910c436f19e5322224d
https://preview.redd.it/3i95b3dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=d77d14afbf6d6b8a4c01e51aa0b068f131d6551b
https://preview.redd.it/1ijb03dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=2270979dba25a7f83423f9ff1ba8b975d2cca6c4

Pošto ste ostavili divne poruke na r croatia želim se i ja vama zahvaliti na 24 boda svi smo skakali od sreće na tu 12! ♥️ Trebamo više ovakvih umjetnika da nas spajaju. Nadam se da bude Konstrakta jednom nastupala i u Zagrebu. 😸

https://preview.redd.it/ugimg1byh60d1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=b2cccf51b5255ac6316d2a6966e7fb631e768968
Poslednjih godina, bilo je mnogo pritužbi na previše tih rad motora električnih i hibridnih vozila, što je uzrokovalo nebrojene saobraćajne nesreće u kojima su često stradali pešaci, slabovide osobe i biciklisti. Zbog toga su od 2019. godine proizvođači počeli da dodaju lažne zvuke u svoje modele, ali i pored mnoštva zanimljivih zvukova, ono što je mnogima nedostajalo je zvuk na koji su navikli. U želji da im izađu u susret, proizvođači najavljuju da bi novi električni automobili, uskoro trebalo da dobiju lažni zvuk motora.
Dobija se utisak da se „svetu ne može ugoditi“ jer praktično, poslednjih 30-tak godina, proizvođači su se trudili da utišaju svoje modele, da bi onda kada im je to konačno pošlo za rukom, došli do toga da su sada previše tihi. Kada bolje razmislimo, i jesu. I ma koliko su sami vozači konačno uživali u blaženoj tišini, za ostale učesnike u saobraćaju to uopšte nije bilo ni lako, ni dobro.
Razmislite i sami, kada idete ulicom i dođete do pešačkog prelaza, ukoliko niste usredsređeni i gledate na obe strane pre nego što krenete preko ulice, lako može doći do nezgode. Mnogo je onih koji čak i dok prelaze ulicu zure u svoje mobilne telefone. O da, oni su prvi na listi ometajućih sredstava u saobraćaju, kako među vozačima, tako i među pešacima.
I šta se onda dogodi, krenu da pređu ulicu i ne gledajući da li im nešto dolazi u susret, a vozač električnog automobila i ne očekuje ili ne vidi da se neko približava prelazu. Ili možda i vidi, ali tek u poslednjem momentu, kad je već kasno – udario je pešaka ili oborio biciklistu. A zašto, pa zato što se svi mi još uvek oslanjamo na to da ćemo ono što nismo videli – čuti, a električni i hibridni automobili su do skora bili toliko tihi da nije bilo šanse da ih čujete.
Iz svih tih razloga, poslednjih godina se u električne automobile dodaju lažni zvuci, ali se ide i u drugu krajnost. U redu, to su lažni zvuci, ali treba li zaista automobil da zvuči kao vasionski brod? Shvatamo da ima mnogo ljubitelja „Ratova zvezda“, ali što je mnogo – mnogo je.

I tako je, polako ali sigurno, i među samim vozačima, počela je da se javlja nostalgija za zvukom motora...

Upravo tako, a jedan od prvih proizvođača koji su to najavili je američki Dodge Charger Daytona. Napravili su sistem koji replicira zaglušujući zvuk modela Dodge Hellcat V8, a kako to funkcioniše? Pa, tako što koristi niz komora koje su strateški postavljene ispod vozila, koje rade u kombinaciji sa vuferima i zvučnicima srednjeg opsega, kako bi generisali buku izduvnih gasova koje - nemaju.
Buka se zatim kanališe kroz dvostruke cevi slične onima koje se nalaze u vozilima sa motorima sa unutrašnjim sagorevanjem. Dakle, sistem koristi kombinaciju digitalnih zvukova i osnovnog filtriranja, sa naglaskom na fino podešavanje zvuka u akustičnom domentu, umesto da se oslanja samo na digitalnu manipulaciju. Sa ovim zvukom, praktično, dobićete osećaj da vozite stari dobri benzinac ili dizelaš, a da pritom ne zagađujete okolinu.

Dobro, zvuk će biti tu, a hoće li i miris?

https://preview.redd.it/vz3o0mi1i60d1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=def0813007bc721d3f950e355ae308023f09ce98
Fotografija: https://unsplash.com/photos/black-and-red-car-interior-during-daytime-wWN4AiGPscM
Možda zvuči smešno, ali zaista, ako već imitira zvuk, što ne bi i miris? Može da se ubaci aromatizer koji će emitovati miris benzina ili dizela. Nikad se ne zna, možda razmaženim kupcima i tako nešto padne na pamet. A čemu onda uopšte sav trud?
Ipak, postoji nešto što električna vozila ne moraju da lažiraju, a to je trenutni obrtni momenat koji isporučuju kada pritisnete papučicu gasa. Jer, naime, oni od 0 do 100 km/h pružaju takav obrtni momenat, da njihovi preci na benzin ili dizel mogu samo da im zavide.

Dobro, lažni zvuk je tu, a vibracije?

Da, veza između vozača i njihovih vozila na benzin i dizel pomalo je „zamagljena“ pri prelasku na električni pogon. Kada su ranije vozili recimo već pomenuti Dodž, vozači su osećali i vibracije. Zaljubljenici u automobile kažu da taj osećaj ide kroz grudi i prolazi kroz srce, čineći da im srce „poskoči“ od zadovoljstva. Biće zanimljivo ako i ovaj momenat krenu da repliciraju, ali o tom – potom.
Što se tiče ostalih, koji žive i rade u blizini puteva, njima se generalno dopala ideja da će električna vozila ulice učiniti tišim. Šta mislite, kako će oni reagovati na ovu novu, veštačku buku? Jer recimo, vozač sportskog automobila želi ono što želi – glasno i moćno vozilo, a to je ono što ostali baš i ne žele da čuju.
Ali, zagovornici bezbednosti pešaka već godinama unazad su zabrinuti zbog električnih i hibridnih vozila, što je posebno opasno kada su u pitanju slabovide osobe. Zbog toga je u nekim državama još od 2022. godine na snazi zakon da električna vozila i hibridi treba da emituju bezbednosnu buku kada im brzina padne ispod 40 km/h, što sasvim ima smisla, ali da li je zaista tako?

I na kraju...

https://preview.redd.it/b073i8m4i60d1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=f38ab98551d167a5bae9789984be5e42f3591b9b
Fotografija: https://unsplash.com/photos/a-white-van-driving-down-a-road-next-to-a-tall-building-Gn4KUDQTpUI
I pored pomenutih, lažnih zvukova koje emituju, električna vozila su i dalje mnogo tiša od dobro nam poznatih benzinaca i dizelaša. Ta lažna buka ima za cilj da navede ljude da poveruju da su električna vozila nešto što u stvari nisu, ali ovog puta sa dobrim razlogom.
Bilo kako bilo, električni automobili su naša budućnost, pa ćemo morati da da se naviknemo na to, bez obzira što kod nas još uvek nisu mnogo popularni. Ono što nas koči je najčešće njihova još uvek prevelika cena, domet baterija, kao i manjak stanica za njihovo punjenje. Ali, bez obzira na sve, njihovo dobra polako dolazi...
Srećan put želi vam rent a car Unirent!

Naslovna fotografija: https://unsplash.com/photos/a-white-car-driving-down-a-curvy-road-fX2Ok_75gbY
Izvor: Unirent rent a car